Dragi roditelji.

Nakon prirodnih katastrofa, poput potresa, normalno je osjećati intenzivnu tjeskobu ili anksioznost.

Anksioznost  je neugodan osjećaj straha i bojazni zbog onoga što bi se moglo dogoditi, praćen burnim tjelesnim reakcijama. Mada je neugodna, anksioznost je korisna: upozorava nas da se događa nešto što bi za nas moglo biti opasno i priprema nas i potiče na ponašanje kojim se pokušavamo zaštititi. Najčešće je to bijeg od opasne situacije za koji se organizam priprema tako što nam, potaknuto znakom moguće opasnosti, srce ubrzano lupa, brzo i plitko dišemo, možemo se znojiti, osjećati napetost mišića, pritisak ili bol u trbuhu, šum u ušima, neodređeni nemir, nesvjesticu, suha usta, zimicu ili vrućicu, ukočenost, trnce, … Pošto smo pojačano fokusirani na znakove opasnosti iz okoline, imamo problema s koncentracijom i pažnjom. Burne tjelesne reakcije i nekontrolirani tijek misli nas mogu ometati u spavanju i svakodnevnom funkcioniranju. Različite osobe imaju različite znakove ili simptome anksioznosti. Mogu se kretati od „leptirića u trbuhu“ do prisutnosti svih tjelesnih promjena. Osoba može osjećati kao da postoji prekid između uma i tijela. Sve navedeno je potpuno normalna i prolazna pojava. Ako traje dulje od 6 mjeseci, možda se radio o nekom od anksioznih poremećaja. Svi emocionalni poremećaji mogu se uspješno liječiti. Time se bave profesionalci – educirani psihoterapeuti.

Da bismo spriječili da normalna i prolazna promjena u našem sveukupnom funkcioniranju ne preraste u poremećaj, važno je što prije nastaviti sa uobičajenim svakodnevnim aktivnostima, te se fokusirati na traženje načina na koji ćemo živjeti i raditi u promijenjenim okolnostima. Za djecu je važno da se što prije uključe u nastavu, sada online, te da izvršavaju svoje svakodnevne obaveze. Izuzetak su djeca koja imaju zdravstvene probleme kao i djeca koja nemaju fizičke uvjete za rad, kao što je razrušeni dom isl. Međutim, i u slučaju narušenih uvjeta stanovanja, čim se steknu uvjeti za to, bilo bi dobro da se dijete uključi u nastavu.

Također je važno odgovarati na pitanja djece, davati im točne i iskrene odgovore, ne obećavati im nemoguće i fokus staviti na ponašanja kojima će se zaštiti u slučaju opasnosti. Pomaže bavljenje nekim hobijem, fizičke aktivnosti, pričanje anegdota i viceva, društvene igre i različite druge aktivnosti koje nam pomažu da se opustimo.

Prirodno je da želimo biti 100% sigurni što će nam se događati. Međutim, to nije moguće i važno je to prihvatiti i naučiti živjeti s malom vjerojatnošću negativnih događaja, kakav je i potres.

Kako bi dijete uspješno izvršilo dobivene zadatke, važno je slijediti upute učitelja, a u slučaju nerazumijevanja istih i poteškoća u izvršavanju zadataka, zatražiti njihovu pomoć.

U slučaju potrebe za dodatnom podrškom/savjetovanjem, možete mi se javiti na e-mail adresu elvira.nimac@gmail.com ili na mobitel 097 64 54 524 radnim danom od 8,00 do 12,00 sati.

Sve Vas srdačno pozdravljam i želim Vam što brži povratak u svakodnevne životne aktivnosti.

Stručna suradnica psihologinja
Elvira Nimac